Piše:
Emina Gradinović
Studentica Drugog ciklusa Biotehničkog fakulteta Univerziteta u Bihaću

Završetak Drugog ciklusa studija na odsjeku Nutricionizam Biotehničkog fakulteta Univerziteta u Bihaću za mene je bio mnogo više od akademskog cilja – to je bilo duboko lično putovanje. Magistrirala sam 3. aprila ove godine, a ta titula za mene znači više od stručnog zvanja; ona nosi odgovornost prema zajednici i sebi.

Sportaši su često uzor mladima – oličenje discipline, snage i zdravlja. Ipak, kroz magistarski rad suočila sam se s drugačijom slikom: ispod površine entuzijazma i posvećenosti krije se zabrinjavajuće nizak nivo znanja o pravilnoj prehrani, kako među sportašima, tako i među nesportašima. Ispitivala sam njihov odnos prema suplementima, pristup stručnim savjetima i razumijevanje uloge prehrane u sportu. Iako odgovori nisu uvijek iznenađivali, svakim su me redom podsjećali na zanemarivanje ove oblasti. Ova spoznaja postala je moj dodatni podsticaj da nastavim raditi u ovom smjeru – kroz edukaciju, terenski angažman i razgovore s onima kojima je to najpotrebnije. Nutricionistička podrška u sportu ne smije biti luksuz, već standard, posebno za mlade koji još uvijek oblikuju svoje navike, tijela i snove.

Ova tema mi je bila posebno važna jer volim svoj Bihać – grad koji, iako nije moj rodni, jeste moj jedini dom. Ljubav prema ljudima i prirodi ovdje duboko me motivira da vjerujem da svi možemo doprinijeti zdravijem i svjesnijem društvu, bez obzira na našu profesiju ili interesovanja. Nutricionizam za mene nije samo nauka o hrani, već most između zdravlja i životnog stila, između nauke i svakodnevice. Smatram da o ovim temama treba govoriti više – kroz medije, edukativne radionice i aktivno uključivanje stručnjaka u sportske procese, jer samo tada možemo napraviti stvarnu promjenu.

Tjelesna aktivnost za mene nije samo rutina – ona je način razmišljanja, osjećanja i bivanja. Priroda je mjesto gdje se osjećam najviše “svoja”, a trčanje, planinarenje i biciklizam nisu tek rekreativne navike, već alati kojima gradim unutrašnju snagu, mentalnu jasnoću i zahvalnost. Svaki trening i svaki korak podsjećaju me da su najveće granice one koje sami sebi postavimo. U sportu ne tražim isključivo medalje, već slobodu, balans i osjećaj pripadnosti. Upravo zato mi je posebno značajno što sam tu strast prema kretanju i prirodi uspjela pretočiti u konkretan društveni doprinos kroz udruženje „Zelene stope“, čija sam jedna od osnivačica. 

Udruženje „Zelene stope“ je mlado udruženje koje već godinu dana aktivno djeluje s ciljem očuvanja prirode i promocije zdravog, održivog načina života. Osnovali smo ga kao grupa entuzijasta okupljenih oko zajedničke vizije – ljubavi prema prirodi i želje za promjenom – ne samo u planinama, već i u svijesti naše zajednice. Bihać i njegova prirodna bogatstva, iako nevjerojatno vrijedna, često nisu u fokusu, a briga o njima nije na nivou koji zaslužuju, što nas je motiviralo da se uključimo i počnemo aktivno djelovati.

U proteklih godinu dana realizirali smo projekte poput izgradnje planinarskog bivka na lokalitetu „Bijele stijene“ na planini Plješevici, organizacije humanitarne trke „Wings for Life World Run“ u Bihaću, te brojnih ekoloških akcija i uređenja planinarskih staza koje se ujedno koriste i u sklopu „Plješevičke trail lige“, događaja koji okuplja trail zajednicu tokom cijele godine. Vjerujemo da svi – bez obzira na profesiju, godine ili interesovanja – mogu doprinijeti, bilo vlastitim primjerom, vremenom ili idejama. Više o našem radu možete saznati putem Facebook stranice, gdje redovno dijelimo naše aktivnosti i pozivamo sve koji dijele iste vrijednosti da nam se pridruže. 

Život studentice drugog ciklusa često je bio intenzivan i višeslojan – ispunjen predavanjima, istraživanjem, pisanjem rada, svakodnevnim poslom, ali i ličnim preispitivanjima, traženjem fokusa i postavljanjem novih ciljeva. Dani su bili dinamični i raznoliki, ispunjeni smjenjivanjem akademskih, profesionalnih i volonterskih obaveza. Nije uvijek bilo jednostavno, ali kada radiš ono što te istinski ispunjava, umor se pretvara u zadovoljstvo. Danas balans pronalazim u prirodi, ljudima s kojima dijelim viziju, i stalnom učenju – o sebi i zajednici kojoj pripadam. Vjerujem da je akademski uspjeh vrijedan tek onda kada ga stavimo u službu društvenog dobra. Tada on dobija svoj pravi, puni smisao.

Na kraju, strast kao pokretačka snaga, trud kao temelj i balans kao ključ uspjeha – u tome leži pravi put prema ličnom i društvenom napretku. Promjena je mogućnost koju stvaramo svojim zalaganjem, a njen trajni rezultat ogleda se u zajednici koju oblikujemo zajedno.